Pustolovina zvana Japan

subota, 19.01.2013.

Seijin no Hi

Ova fotografija je preuzeta s ovog bloga.

Odmah nakon proslava novih početaka s Novom godinom, dolazi i japanski blagdan punoljetnosti, tj. Seijin no Hi. Službeno se održava svakog drugog ponedjeljka u siječnju, a na taj dan mladi ljudi čiji 20. rođendan pada između 2.4. prošle godine i 1.4. tekuće godine služben postaju odrasle osobe. Ovaj običaj se obilježava još od 714. g. nove ere, no nacionalnim blagdanom je postao 1948.g. Simbolizira prijelaz zrelosti prilikom kojeg bi princeze i prinčevi počeli nositi odjeću i frizuru u skladu s njihovim novim dužnostima. U današnje vrijeme se ceremonije održavaju u prefekturalnim (općinskim) uredima, a zatim slijede zabave s obitelji i/ili prijateljima. Seijin no Hi je također trenutak kada je mladima dopušteno konzumirati alkohol, duhanski proizvodi i glasovanje na izborima.
Na taj dan mnoge djevojke obuku posebnu vrstu kimona zvanu furisode koji imaju duge rukave, i "japanke" (zori sandale) na nogama. Tu vrstu kimona smiju nositi samo neudane djevojke - svojevrsna potvrda da su sad postale odrasle žene koje mogu početi planirati svoju obitelj. Muškarci isto mogu nositi kimono, no on je manje svečan - tamnih boja i sa mnogo manje dekoracija u odnosu na furisode. Zapravo, mladići najčešće nose elegantna odjela koja kasnije mogu koristiti prilikom polsovnih sastanaka.
Ova tradicija, međutim, polako nestaje i sve više mladih u zamjenu za kimono traži auto ili neku drugi oblik darivanja. Kimono je obično dosta skup (13 000 $) i ne nosi se često - tek u par prilika prije nego se stupi u brak. Za mlade Japanke još uvijek postoji određeni društveni pritisak da se udaju do 25.-26. godine. Ovisi o regijama; u nekima je ta dobna granica pomaknuta do 30. godine. Prije je bila velika čast kada roditelji svojoj djeci kupe kimono za Seijin no Hi. To je značilo da su bili uzorni predstavnici društva koji su marljivo i pošteno radili cijelog života, te uživali u njemu, kada su uspjeli uštedjeti za lijepi kimono. Međutim, uslijed nepovoljnih ekonomskih prilika zadnjih par godina i praktičnosti posjedovanja kimona u modernom Japanu, sve više ljudi unajmljuje kimono ili u potpunosti izbjegne ceremoniju...
Nažalost, ove godine se Sijin no Hi poklopio s ogromnim snježnim padalinama, te iako sam i u tim uvjetima lutao po Harajuku-u (četvrti za mladež) nisam uspio uslikati neke lijepe fotografije. Ali zato možete otići na ovih par foto-galerija i uživati u obilju boja i tradicije: galerija 1, galerija 2

- 10:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.01.2013.

Japanska kriza


Moram priznati, za osobu koja poprilično putuje po svijetu ja sam poprilično neuk. I u to sam se uvjerio nedavno kad sam stigao u Japan te čuo kako mi u jednom neformalnom razgovoru šef govori o krizi i depresiji koja je već dugo prisutna u Japanu. Slušao sam ga, no zapravo sam se fokusirao na "kriza" i "depresija". Obzirom na situaciju u Hrvatskoj, stalno mi je na pameti bilo: "O čemu ti pričaš ?". Stoga sam krenuo u malo istraživanje i počeo kopati... i iskopao istinu. Možda ste i vi kao i ja (bili) neupućeni u ovu tematiku, možda ste nešto načuli ali nije vam baš bilo jasno o čemu se radi, a možda već sve znate pa će vam ovaj članak dobro doći kao podsjetnik. U svakom slučaju, odlučio sam s vama podijeliti ovu priču koja mi je zvučala ... poznato(?).
Japan je u krizi. I to krizi koja traje već 20 godina.

Početak
Nakon drugog svjetskog rata, Japanska ekonomija je bila sasvim uništena. SAD je dizajnirao tzv. Marshallov plan koji bi revitalizirao ekonomiju a time i društvo, te su dvije zemlje potpisale sporazume po kojima je Japan mogao izvoziti svoju robu u SAD. Malena obiteljska poduzeća su se orgnaizirale u grupacije s bankama kako bi zajedno osigurali zdrav rast i razvitak. Kasnije bi se pojedine grupacije umrežile i formirale stabilnu ekonomsku infrastrukturu koja je osigurala stabilnost i omogućila opstanak na većim tržištima. Kako bi se uspješno plasirali na tržištu, japanska poduzeća su kopirala zapadnjačku tehnologiju, poboljšali ju i zatim ponovno prodali Zapadu po jeftinijoj cijeni. Budući nemaju velikih prirodnih resursa, proizvodnja se fokusirala na inovaciju te efikasnost proizvoda i proizvodnih ciklusa kako bi krajnji produkt bio što kvalitetniji. Na taj način su razvili automobilsku industriju i elektroniku koja se mogla nadmetati sa zapadnjačkim rješenjima.

Napuhivanje balona
S početkom u 60-ima, pa tijekom 70-ih i 80-ih, Japan je bio supersila. Njegov ekonomski rast je osiguran tvrtkama koje su proizvodile najbolju elektroniku i elektrotehniku, automobilska industrija je cvjetala i sve to skupa se masovno izvozilo po cijelome svijetu. Nacionalni bruto dohodak je bio konkurentan onom na Zapadu i postepeno je postao i viši. Krajem 80-ih Japan je bio najveći globalni krediter, a stanovništvo je uživalo najviši životni standard. Nacinalna politika je poticala štednju čime je stvorena pozitivna bilanca u bankarskom sustavu čime se omogućilo manje konzervativan pristup izdavanju kredita. Veliki izvoz i globalno važan Plaza sporazum 1985. godine pojačao je vrijednost Jena na tržištu kapitala, te su inozemna ulaganja bila zrazito jeftina za japanske tvrtke. I tada je počelo... Masovna kupnja i ulaganje u nekretnine pojedinih tvrtki je povećalo njihovu vrijednost. Zbog tadašnjeg ekonomskog rasta vrijednost dionica je narasla više od trenutne vrijednosti tvrtke - obzirom da će se taj ekonomski trend "sigurno" nastaviti. U određenom trenutku japanske tvrtke su posjedovale Nabisco, Pebble Beach golf teren (vlasnik terena na kojima se igra US Open), Rockefeller Centar i holivudski Columbia Pictures. U manje od 10 godina vrijednost indeksa japanskog tržišta dionicama (Nikkei) se utrostručila(!). Taj silni rast je doveo do vrlo rizičnih i nedostižnih procjena u vrijednosti dionica i nekretnina. Ona početna mreža banaka i tvrtki koji je prije jamčio stabilnost je sad napuhivala vrijednost velikom broju poduzeća koje nisu mogle opravdati te brojke. U jednom trenutku čak 40%-50% prikazanog prihoda je dolazilo samo od kupnje nekretnina i interpolacije cijena prisutnih na tadašnjem tržištu. Istraživanje tržišta 1989. g. je pokazalo da većina ulagača nije vjerovala da je vrijednost Nikkeia zapravo precijenjena. U to vrijeme, cijena zemljišta u Tokiju je također eksplodirala i bila je čak 350 puta veća od usporedivog zemljišta na Manhattan-u (New York). Japanski bogataši su postali toliko brojni da su se najednom po cijelom svijetu kupovalne poznate umjetnine po cijenama koje bi bile 20% veće od prave vrijednosti (govorimo o milijunima $), no to nije bilo važno jer su bili uvjereni da imaju dovoljno novaca za to.


Krah
1989. g. nacionalna politika je uočila da na tržištu više nema pravila i uvela je strože mjere. U roku 3 godine, vrijendost Nikkeia je pala sa 39000 na 15000. Trižšte dionica je potegnulo za sobom i tržište nekretnina, zbog čega je vrijednost tvrtki automatski propala. Ekonomsko čudo koje je trajalo 30 godina je ostalo apsolutno paralizirano. Tijekom 90-ih i 2000-ih Japan je gubio bitku za bitkom protiv novih konkurenata: Kine i Koreje, i ekonomsko stanje je najbolje opisano izrazom "izgubljena desetljeća", kojem ih Japanci obilježavaju. Mnoge tvrtke su propale, a nek pak opetovano spašavane od bankrota putem vladinih infuzija novčanih sredstava. Do 2004.g. vrijednost nekretnina u Tokiju je bila na 10% od one koju su uživale krajem 80-ih, a najvrijednija zemljišta - ona u četvrti Ginza su bila na samo 1% od tadašnjih. Trenutna vrijednost Nikkei indeksa je na 10000, što je malo iznad 1/4 one iz 1989.

Trenutno stanje
Danas, više od 20 godina nakon pada, japanska ekonomija još uvijek ne vidi svjetlo na kraju tunela. Pokušaji različitih Vlada zajedno s bankama da revitaliziraju tržište ne uspjevaju. Mjere poput olakšanog oprezivanja u pojedinim sektorima, izdavanje jefitnih zajmova i smanjenje javne potrošnje nisu napravile ništa. Povećanje poreza prilikom kupovine uvedeno 1997. je smanjilo potrošnju građana, a nezaposlenost koja je prvo zahvatila starie radnike se sada širi i na mlade. Traži se trajno rezanje poreza što bi povećalo domaću potrošnju, pokrenulo ekonomiju u smjeru oporavka i omgućilo sigurnost Japanaca u valjanost Vladine politike.
U studenom prošle godine, japanska Vlada je objavila ekonomski pad od 3.5% i čini se da će Japan ponovno ući u recesiju (dva uzastopna kvartala s negativnim rastom) - što će biti 5. put u zadnjih 15 godina. Japanska tvrtka Sharp je najavila da više nisu sigurni kako će moći opstati nakon druge godine negativnog poslovanja i najavila je prodaju svojih inozemnih tvornica, kao i smanjenje plaća te zaposlenika - to se događa prvi put od 1950.g. Slične priče vrijede za Panasonic i Sony.
Trenutna situacija ima i dodatnih briga. Zbog recesije u SAD-u i Europi, izvoz Japana se sve više smanjuje što će povećati Vladin dug. Japan je najzaduženija zemlja na svijetu. Dok se zaduženje SAD i Europe kreće oko 100% BDP-a, Japan je zadužen 230%. Zasada se taj dug održava stabilnim unutrašnjim tržištem, no daljnjim smanjenjem izvoza i povećanjem utjecaja Kine Japan bi se mogao naći u poprilično lošoj situaciji. Što nije mala stvar jer, čak i u ovakvom stanju, japanska ekonomija je 3. na svijetu i svaka fluktuacija na tržištu će utjecati na globalni tijek sredstava. Međutim, ako se netko može izvući iz krize to je Japan. Koje su sve prepreke trebali preći i kako su (kroz dugi niz pokušaja i pogreški) shvatili što rade krivo pogledajte u kratkom isječku intervjua s ekonomistom Richardom Koo (autor knjige The Holy Grail of Macroeconomics - Lessons from Japan’s Great Recession).

Pamet u glavu
Dok sam čitao izvore i shvaćao što se dogodilo Japanu, zaista je apsurdno da financijska tržišta Zapada nisu ništa pametno naučila iz "Japanskog balona". 20 godina kasnije, ponovili su sasvim istu stvar. Pokušavaju se izvaditi iz problema na sasvim iste načine... Što to znači za Hrvatsku? U jednu ruku - imamo sreću da naše tvrtke nemaju tolike dugove koji bi se vukli sljedećih par desetljeća. U drugu ruku, jedini način da se izvučemo iz trenutne situacije jest da imamo tvrtke koje proizvode. Međutim, nema brzih rješenja. A brzo rješenje, ako pogledamo slučaj Japana(!) je rješenje za 10 godina. Imajte na umu da je u ovom članku pokriveno 40 godina rasta japanske industrije i 20 godina stagnacije, te da su to prirodne vremenske skale na kojima se može procjenjivati da li se stanje popravlja ili pogoršava. Igrom slučaja je prije neki dan objavljena poruka Anonymusa "Hrvatskom narodu" i moram se složiti s njom. Nemojmo svaki dan tražiti krivca okolo nas i isticati neuspjehe. Radije razmislimo što bi se dalo napraviti za poboljšanje - što se može proizvesti samo kod nas, a prodati vani? Čini mi se da smo mi tamo gdje je Japan bio 1950, i možda čak u malo boljoj situaciji. Ali zadovoljstvo može doći samo strpljivošću, predanošću i odlukom da se krene.

- 07:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 04.01.2013.

Sretna nova godina 2

Nažalost, moj pohod na zoru novoga dana je višestruko propao iz tehničkih razloga (oblačno vrijeme i ograničen broj posjetitelja na toranj koji sam odabrao za lokaciju). Međutim, zato sam posjetio još jedan šinto hram. Ovaj se zove Yasukuni i nalazi se u četvrti Chiyoda (iliti Chiyoda-ku). Bilo ga je malo problematično naći jer je zakriven velikim zgradama, no posjeta se svakako isplatila i savjetujem svakom putniku da ne propusti ovaj biserčić Tokija.



Kad sam kasnije malo prokopao po internetu našao sam da Yasukuni hram ima veliki broj aktivnosti tokom godine i budući je sve smješteno u relativno mali prostor cijeli doživljaj bude poprilično prijateljski i topao. Na površini koja nije pokrivena pločnikom ili građevinama je posađeno stotine stabala trešnji i ovaj hram je dom stabla trešnje koje meterološka agencija koristi za službeno označavanje cvjetanja trešnji u Tokiju.
Ono što me privuklo ovdje prvih par dana nove godine jest demonstracija tradicionalnog natjecanja u streličarstvu (niže su slike, a video je ovdje), iako sam našao i drugih "Jap-jap" detalja.


Poput zaštitničkog lava (shishi ili jishi) koji ima magične moći i štiti od zlih sila. Obično se kip shihi-ja može naći ispred ulaza u hram, i uvijek dolazi u paru - jedan s otvorenim i drugi sa zatvorenim ustima. Otvorena usta označavaju "Ah" a zatvorena "Un", što su prvo i zadnje slovo Japanske abecede. To simbolizira početak i kraj, rođenje i smrt i sl. Shishi baš i ne nalikuje na lava. A priča iza jest sljedeća: jednom je bio redovnik koji je sanjao noćne more o budućnosti punoj bolesti i katastrofa. Molio se bogovima da ga nauče kako se zaštititi od takve sudbine. Bogovi su mu rekli da će poslati lava koji će biti zaštitnik. Redovnik je tada počeo crtati lava, no budući da tu životinju nije nikad vidio, nacrtao je stvorenje sastavljeno od najmoćnijih životinja koje je dotad poznavao. I tako se materijalizirao shishi.
U ovo doba se može vidjeti kako redovnik obučen kao shishi hoda po prostoru hrama i "grize" djecu i odrasle za glavu. Smatra se da se ugrizom shishi-ja prenose njegove magične moći na osobu koju grize, što pomaže u zaštiti od zlih sila i nesreće.


Zadnja slika je preuzeta s ovog bloga.

I ovdje sam našao pločice za molitvu, no ovdje su one bile izložene tako da prije kupnje možete izabrati onu koja vam se čini najprikladnija:



Puno mladih ljudi je došlo obučeno u tradicionalna kimona kako bi se pomolili ispred memorijala ratnih žrtava (onih iz II. svjetskog rata). Dok je kimono djevojaka vrlo raskošan, i bogat detaljima (i skup) muški kimono je puno jednostavniji. Riječ kimono doslovno znači "stvar za nošenje" i postoje različiti za razne prilike. No o tome jednom drugom prilikom (a ta prilika će biti tijekom siječnja ^_^ ). Zasad, samo uživajte u prizorima:



I za kraj, još jedan lijepi detalj koji sam uočio, je štand s mačkicama:


Ovi slatki kipići su zapravo srećonoša i najčešće prikazuju dvobojnu mačku (bijela i crna) s crvenom ogrlicom. Podignuta šapa simbolizira prizivanje sreće i bogatstva u kuću u kojoj je. Stoga se ova srećnonoša zove maneki-neko ( neko = mačka, maneki = poziv). Mačka obično u drugoj šapi drži mali zlatni novčić ili škrinjicu s bogatstvom. Položaj šape naliči kao da se mačka umiva, što se da povezati sa starom japanskom izrekom: ako se mačka umiva, netko će doći. Tako da je ova srećonoša dosta popularna među trgovcima koji žele što više posjeta svojih mušterija. U svakom slučaju, ove male figurice su izrazito popularne među Japancima i turistima, i lako ih se može naći prilikom smucanja po Tokiju.

- 02:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

Sretna nova godina!

Dragi čitatelji, sretna vam 2013.!
Nova godina je izrazito bitna Japancima. Ona je najvažniji blagdan i tijekom tog perioda puno Japanaca odlazi na produljeni godišnji odmor koji nerijetko obuhvati cijeli tjedan.

Kako Japanci slave Novu godinu? Osim priprema tijekom prosinca (vidi raniji post), na Staru godinu i prvih par dana nove godine Japanci čine niz aktivnosti kako bi osigurali uspješan početak novog razdoblja. Cijeli period oko Nove godine je posvećen obitelji tako da će se prvih tjedan dana na ulicama vidjeti gotvo standardne male grupe ljudi (bake i djedovi, otac i majka te djeca) kako šeću od jedne lokacije do druge.

S prijelazom sata preko ponoći obitelji jedu posebnu tjesteninu (Toshikoshi-Soba) za koju možemo reći da je rezanac; dulji od uobičajenog i radi se specifično za tu prigodu. Na taj način se osigurava obiteljska sreća koja će biti duga kao "zdrav" rezanac.

Japanci masovno posjećuju hramove kako bi predali svoje molitve i želje svećenicima koji će se zatim svakodnevno moliti za njih. Svaka četvrt nekog grada ima svoj hram, no to ne znači nužno da se morate baš u njemu moliti. Tu veliku ulogu ima tradicija, povijest i ugled hrama. Npr, najstariji tokijski hram je u četvrti Asakusa (izgrađen 645.), no veliki ugled uživa i Meiji hram (izgrađen iza 1912.) koji vas osvoji svojim šarmom. Stoga sam ove godine i ja posjetio Meiji hram :)

Čini mi se da je dosta važno uspostaviti razliku između hrama i ... hrama. Na engleskom je to razlika između "shrine" i "temple" pa se lakše uoči da postoji neka diferencijacija. "Shrine" je vjersko okupljalište šinto religije, a "temple" okupljalište budista. Na poprilično jednostavan način možete uočiti o kojem tipu se radi - "shrine" (šinto) pred ulazom ima malu kućicu za ispiranje ruku vodom (objasnit ću kasnije) a "temple" (budizam) ima (još manju) kućicu za ispiranje dimom. Šinto religija je vezana za prirodu (molitve su upućene prirodnim pojavama - neba, planine, šume...) i kada se budizam počeo širiti Japanom zapravo se blisko vezao za šinto kako bi ljudima bio prihvatljiviji. Međutim to se promijenilo za vrijeme Meiji dinastije koja je natrag razdvojila budizam i šinto. Osnovna razlika je što je u novoj/staroj formi, car Japana ujedno i njegov duhovni vođa, dok ministri upravljaju nacijom u njegovo ime.

Na ulasku u Meiji hram se vide velika Torii vrata - ona su tipična pojava u Japanu i označavaju prijelaz između svetog i svjetovnog. To je također jedan od jednostavnijih načina da se prepoznaju šinto hramovi (u budističkim hramovima Torii vrata su mala). Ovaj na slici prikazuje (velika) šinto Torii vrata. Isti ovaj oblik se koristi kao topografska oznaka za hram na kartama.


Kako se približavate hramu prolazite nova Torii vrata - osnovna ideja je da svaka nova vrata označavaju višu razinu svetosti. Dok ne dođete do samog središta hrama stoga možete proći više vratiju.
Približavanjem središtu hrama nerijetko će se vidjeti veliki niz lampiona s raznim natpisima. To je prisutno i u budističkim i u šinto hramovima i zapravo pokazuje niz sponzora. Mnoge tvrtke daju određene svote novaca za održavanje hrama i zatim se naziv tvrtke objesi ispred njegovog ulaza. Odlična reklama, pogotovo u ovom razdoblju kad milijuni ljudi dolazi u posjetu.




Na ulasku u jezgru hrama nalazi se mali natkriveni dio s izvorom vode (Temizuya) gdje posjetitelji mogu pristupiti ceremonijalom pročišćivanju vodom. Pored izvora je konstrukcija koja pridržava nosilice vode kojima se zagrabi voda s izvora i to:
- najprije s desnom rukom i voda polije po lijevoj ruci,
- zatim se nosilica prenese u lijevu ruku, ponovno zagrabi i polije desna ruka
- zatim se nosilica ponovno stavi u desnu ruku, zagrabi voda i ulije u lijevu ruku te prinese ustima za ispiranje ustiju,
- voda se ne guta nego ispljune u prostor pored izvora (ne u izvor).
- zatim se ponovno ispere lijeva ruka

Sada se može pristupiti hramu čist.

Na pročelju hrama se nalazi velika tupa strijela (kabura-ya) s metom, te mali štit sa zmijom. Strijela i meta su srećonoše i mogu se (manje veličine) kupiti na štandovima oko hrama. Simbol strijele je vezan za povijest samuraja i koristile su se za ritualan početak bitke koje bi dvije strane izmjenile pred sukob. Kada ih se ispali proizvedu žviždeći zvuk zbog vrha koji je specifičnog oblika.


Za to žviždanje se vjerovalo da tjera zle duhove i obaviještava prijateljskog duha (kami) da će uskoro doći do bitke te da pripomogne. Treba imati na umu da su samuraji bili kasta ratnika koja je uvijek imala vladara (feuda), tako da su oni bili u nekom obliku njegovi sluge. Stoga, strijela kao religijski simbol simbolizira prihvaćanje vlastitte zadaće da se postane sluga u borbi protiv zlih sila.

Molitve se predaju u obliku natpisa na pločicama koje se stavljaju na za to predviđena mjesta. Osim pločice za molitvu, može se kupiti i srećonoša (o-mikuji). Točnije, one se ne kupuju nego se dobiju a osoba pritmo prinese žrtvu (suptilna razlika). Međutim, uzimanje srećonoše ne mora biti uspješno. Osoba nasumično bira srećonošu u obliku malog papira s natpisom iz kutijice. Ona ne mora biti pozitivna, i u tom slučaju se veže za zidić od špage kako bi nesreća i zle sile tamo ostali.

Zmija na štitu je simbol 2013. godine koja je po japanskom kalendaru godina zmije. Slično kao u zapadnjačkom horoskopu koji dijeli godinu, japanski kalendar se sastoji od 12-godišnjeg razdoblja gdje je pojedino označeno nekom životinjom. Za ljude rođene unutar godine zmije se kaže da su mudri, dubokoumni i tihi. Imaju sreće u financijskim poslovima i neće imati problema da očuvaju svoju stečevinu. Odlučni su i ne vole neuspjeh.

Pored posjeta hramovima, u prvih par dana Nove godine Japanci idu vidjeti izlazak sunca. Pogledati u "zoru novoga dana" i ostaviti sve nevolje i nedaće iza sebe. U Tokiju postoji čak par tornjeva koji ostanu otvoreni prvih par dana siječnja gdje se može doći rano ujutro i gledati zoru. Kako se za to treba ustati poprilično rano, nisam još tamo bio jer sam odlučio to spojiti s drugim pohodom na hramove za dan-dva.

Također, prvih par dana siječnja se u kućama ne kuha (jer se bilo koji rad prva 3 dana nove godine smatra da nosi nesreću) već se za tu prigodu kupuju paketići gotove hrane (Osechi ryori) s raznim sastojcima koji garantiraju zdravlje, sreću, bogatstvo... To je uglavnom kisela, slatka i/ili suha hrana koja se lakše očuva u tom periodu, i dolazi u malim kutijicama (jubako) kako bi se razdvojili različiti sastojci.

Za kraj, par slika s pogledom na Tokyo iz promatračnice na zgradi općine, tj. "Tokyo Metropolitan Government". Kad sam došao do nje već je bilo podne, međutim sigurno se isplati turistički ju posjetiti i popiti kavu ili pojesti ručak uz lijepi pogled. Ulaz je besplatan.


- 11:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #